Vireći povrh rešetaka teksta i slike

Prihvatimo li poststrukturalističku tvrdnju, a (još uvijek) nema razloga za njezino teorijsko nijekanje, sve je tekst. To podrazumijeva ideju da su i slike koje nas okružuju tekst te da podliježu određenom skupu pravila kojima podliježe i tekst; posljedično tome – i slike se čitaju. Upravo zbog čitanja slika danas su neobično popularne teorije slikovnog odnosno ikoničkog obrata u vizualnim studijima, koje problematiziraju odnose teksta i slike odnosno svođenje značenja (svih) slika u verbalni medij uzimajući u obzir sveprisutnost slika u suvremenom svijetu. Ti izvanredno složeni i zanimljivi odnosi svoje tumače i teoretičare pronalaze kako u teorijama slikovnog obrata tako i u semiotici i hermeneutici. No kako promatrati spomenute teorijske postulate i modele kroz umjetničku praksu? Odgovor na to pitanje djelomično je uprizoren nizom izložbi naslovljenih (Ne)postojanost prostora, ciklusu koji traje od 2014. Njegovo treće izdanje trenutno je moguće pogledati u Galeriji Prsten Hrvatskog doma likovnih umjetnika, a od jeseni i u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku. Izložba koju kustoski potpisuju Vanja Babić i Neva Lukić s filmskim programom Ivana Paića pokazuje multimedijske radove dvadesetak suvremenih hrvatskih i austrijskih umjetnika koji analiziraju i problematiziraju odnose stvarnosti i pripovijedanja, materije i riječi, znaka i koda, slike i teksta. Osobito je kvalitetan filmski program u kojem Paić naglašava nove estetske odnose između letrizma, konceptualnih praksi, narativnosti, pokrenute slike i eksperimenta u radovima Ladislava Galete, Gustava Deutscha, Ivana Faktora, Željka Kipkea, Toma Gotovca ili Helene Schultheis.

Filmski program osmislio je Ivan Paić

Stanoviti izložbeni otponac, kako navode kustosi, jest rad Josipa Vanište naslovljen Slika. Posrijedi je suh, formalan, hotimice birokratski opis potencijalne slike koju Vaništa zamišlja odnosno predlaže: vodoravni format platna, širina 180 cm, visina 140 cm, cijela površina bijela, sredinom platna vodoravno teče srebrna linija (širina 180 cm, visina 3 cm). Upravo taj opis, istodobno stvaran, ali tek opis, prijedlog ili mogućnost slike u umu čitatelja/ promatrača postaje istodobno istinska slika odnosno njezino uprizorenje. Taj prevratnički Vaništin rad s početka šezdesetih godina što ukida prostornost slike istodobno naglašavajući njezinu predodžbenu moć svojevrsna je interpretacijska nit vodilja kojom kustosi zaokružuju priču o odnosima teksta i slike. Svakako jedan od najzanimljivijih radova jest onaj Željka Kipkea. Riječ je o začudnom segmentu ambijenta Kabinet molitvenih strojeva – Kobiji i Resnaisu, koji, osim istančanim verbalnim slagalicama osebujnoga Kipekeova rječnika, plijeni i muzičkom podlogom, koju potpisuje Nenad Kipke. Umjetnik promatrača uvlači u koloplet tekstova, gramofona i oslikanih vinil-ploča u kojem se, autorovom začudnom montažom elemenata instalacije i nizom koincidencija koje to zapravo i nisu (u univerzumu Željka Kipkea slučajnosti ne postoje – sve je povezano na finijim razinama nedostupnima neiniciranom tumaču) spajaju sudbine Osječkog filmskog eksperimentatora Tomislava Kobije i slavnog francuskog redatelja Alainea Resnaisa.

Radovi Brigitte Kowanz velika su atrakcija izložbe

Transformacija forme

 Posve tekstualni rad, pisma Damira Sokića upućena samu sebi (pisma su doduše nepotpisana, ali su zbog stilske iznimnosti postala opće mjesto domaće likovne scene kao i saznanje da ih potpisuje upravo Sokić) sjajno su nadopunjena njegovim objektima, koji promatrača potiču na niz slobodnih asocijacija i pitanja o vezama između epistolarne i skulptorske forme. Prostorno razmišlja i austrijska umjetnica Brigitte Kowanz služeći se zrcalima kako bi dinamički umnožila prostor te riječima i znakovima dala drukčiju estetsku egzistenciju i smisao. Tako, primjerice, ona ispisuje riječ allegory na latiničnom, hebrejskom i arapskom pismu uvodeći neka unutrašnja protuslovlja u zajednički, no ideološki razjedinjen, geopolitički prostor Europe. Verbalna značenja u službi konstrukcije prostora tema su rada Ivana Tudeka, koji istražujući nasljeđe konceptualnih praksi transformira uobičajene analitičke parove skulptorskog vokabulara jer niječe opoziciju između punog i praznog tvoreći tako napetost između oblika, teksta i prostora. Zanimljiva je i artikulacija prostora Hannesa Zebedina. On pak doslovno gradi zid od opeka, no istodobno, u njemu, „ispisuje“ rečenicu „When freedom exists, there will be no State“. Čvrsti zid postaje tako porozan, propustan i nefunkcionalan, dok fragment Lenjinove rečenice postaje oprostorena činjenica.

Iako tematski široko zahvaćena, izložba daje presjek domaće umjetničke prakse uspoređujući je s onom austrijskom, što je dobrodošao i svjež pristup problemskim izložbama

Riječi i rečenice ponukale su umjetnički dvojac Evu Beierheimer i Miriam Laussegger da analitički bezbrižno uspostave novu ravnotežu teksta i vizualnog. One, naime, propituju spone između literature i vizualne umjetnosti te aproprijacijom rečenica iz pojedinih književnih djela stvaraju nove ambijentalne oblike služeći se višestrukim projekcijama ili objektima. Tako u jednom od izloženih radova, naslovljenu With some remarks upon the importance of doing nothing, umjetnice na stražnje strane praznih drvenih okvira ispisuju riječi iz Wildeova djela Umjetnik kao kritičar dopuštajući promatraču da ispuni značenjske lakune. Literatura je polazišna točka i rada Ane Muščet, koja minuciozno i dosljedno ispisuje Krležine Zastave na tankim flizelinskim trakama. Riječi zajedno s materijalom na kojem su ispisane tvore monumentalne trake što viseći sa stropa asociraju na zastave. Posrijedi je vrlo zanimljiva negacija predmeta (knjige) uparena s maksimalnom afirmacijom njezina sadržaja u posve autentični ambijent. Donekle srodan postupak – materijalizacije sadržaja književnog djela – provodi Jochen Höller. On, naime, znamenito filozofsko djelo Ludwiga Wittgensteina Tractatus logico-philosophicus transformira subjektivnim čitanjem njegova sadržaja (Höller, tumači kustosica, izrezuje svaku riječ i interpunkcijski znak iz knjige prema poziciji određene riječi u rečenici) u monumentalnu skulpturu koja odvažno definira kretanje promatrača u Galeriji. Lingvistički su uvjetovani i radovi Ivice Malčića, koji ne želi birati između slike i teksta te ne odustaje da pojave naziva svojim imenima. Tako on pojedine slike izvedene na starim daskama i dijelovima rabljenoga pokućstva opisuje s pomoću tekstova koji su kadšto i nazivi slika. Podsjetimo, već je i Henri Rousseau napisao pjesmu koja upotpunjuje sliku San kako bi je podrobnije objasnio. Naime, raznolika i kompleksna igra razlika između slike i pjesme, smatrao je Rousseau, stvara različita značenja slike koje gledalac ne primjećuje, zanemari li pjesmu. Malčić, posve inteligentno, ne želi riskirati te sljubljuje tekst i sliku tretirajući ih kao jednakovrijedne elemente kompozicije. Anabel Zanze pak stvara prostore slike oslobađajući slova njihove funkcionalne prirode. Slova tvore riječi koje teku u neprekinutu nizu stapajući se s crnim plohama platna te tako postaju oslobođene verbalno-komunikacijskih zadaća.

Iz postava izložbe, u prvom planu rad dvojca Eve Beierheimer i Miriam Laussegger

Propitivanje medijskih granica

Mi smo u rešetkama jezika i kroz njih treba proviriti – jednom je prilikom izjavio Vlado Martek. Zahvaljujući dalekosežnim posljedicama kubističkih i dadaističkih eksperimenata jezični su elementi već početkom prošloga stoljeća postali integralni dio slike. Međutim, titrajući na vrhu vala konceptualnih praksi, Martek je otišao nekoliko koraka dalje. Svoje metafizičke igre riječima definirao je kao pretpoeziju, gdje granice između vizualnosti i književnosti postaju propusne i fleksibilne. Prisjetimo li se njegovih pjesničkih agitacija poput Čitajte pjesme Rimbauda i Čitajte pjesme Majakovskog, spoznat ćemo Martekove pjesničke očeve koji su, upravo poput njega, istraživali skrivene „srodnosti stvari, njihove izgubljene sličnosti“. Stoga ne čudi da je Martek pronašao izgubljene veze između Joycea, Knifera ili Mangelosa i geografskih karata Balkana ili Sjeverne Amerike. Upravo kao sudrugovi iz kultne Grupe šestorice autora i Željko Jerman ispitivao je granice pojedinih umjetničkih medija. Niječući primarnu fotografsku funkciju, Jerman joj oduzima njezinu bit (mogućnost da bilježi svjetlom) te umjesto toga kemikalijama na papiru ispisuje „Ovo nije moj svijet“ iznova postavljajući pitanja o pripadnosti umjetnika vlastitom vremenu i prostoru.

Rad Željka Kipkea / Snimio Mirko Cvjetko

Teme koje vraćaju

Izvjesno tumačenje umjetničkih praksi u srži je rada Martine Miholić. Ona se predstavila radom Katalog, ironijskim osvrtom na klasično, povijesnoumjetničko tumačenje umjetničkih djela. Autorica žovijalno uklanja kažiprst kritičara ili povjesničara umjetnosti te svoju umjetničku knjigu sastavlja od tekstova drugih umjetnika, koji iznose svoje subjektivne dojmove i reakcije na niz skica umjetničinih radova. Vlastite radove objedinjene neutralnim nazivom Perspektive S autorica šalje različitim osobama iz adresara elektroničke pošte. Dobivene reakcije, nerijetko duhovito i neformalno artikulirane u maniri diskursa društvenih mreža, polazišna su točka stvaranja promatračeve predodžbe o radovima Martine Miholić. Posrijedi je postupak srodan Vaništinu uprizorenju Slike, no za naraštaje 21. stoljeća – kako lucidno uočava Babić.

Tvrdnja postoji samo tamo gdje se govori – zabilježio je Foucault pišući o Magritteovu slikarskom postupku. Slično Magritteu, i Anatol Knotek poigrava se arbitrarnošću značenja, a zgodan je primjer rad Merror, gdje se autor igra engleskim riječima me, error i mirror stvarajući crtežom ili fotografijom nove spojeve zrcaljenja značenja. Zrcalo služi i Antoniju Grgiću, koji poseže za vječno aktualnom zagrebačkom temom: preimenovanje ulica i trgova. Ime trga na kojem se nalazi HDLU – tumači Vanja Babić u tekstu izložbenoga kataloga – postaje jednako važan kao i sam trg. Ipak, Grgić tematizira vrijeme Trga žrtava fašizma do 1927, kada je Trg bio poznat kao Trg N. Grgićeva ogledala, diskretno umetnuta u postav, zrcale izložbeni prostor, koji se, upravo poput i imena Trga, neprestano mijenja. Nelson Goodman u djelu Jezici umjetnosti: pristup teoriji simbola zapisao je: „Govorenje ne stvara svijet, pa čak ni slike, no govorenje i slike sudjeluju u uzajamnom stvaranju, kao i u stvaranju svijeta kakav poznajemo.“ Iako ponešto tematski široko zahvaćena, izložba (Ne)postojanost prostora daje stanovit presjek recentne domaće umjetničke prakse uspoređujući je s onom austrijskom, što je dobrodošao i svjež pristup problemskim izložbama upornih tema koje se vraćaju, kao što je odnos teksta, pripovijedanja i slike. Neva Lukić citira Marteka koji tvrdi: „Nemoguće je napisati jednu/neku pjesmu jer se za vrijeme pisanja promijeni sve.“ I zaista uzajamnost slike, govora i jezika u neprestanoj su mijeni te ovu izložbu valja promatrati kao „jednu/neku“ (da parafraziramo Marteka) od mogućnosti obličja ove složene teme, tek jedan od mogućih materijalnih ekvivalenta nepostojanosti prostora.